NLP I RODITELJSTVO

 

NLP PRINCIPI ZA PODIZANJE DJEČJEG SAMOPOUZDANJA

 

NLP principi su osnovne pretpostavke na kojima je NLP nastao. Oni omogućavaju da se odnosite prema svijetu oko sebe bez osuđivanja, prihvatajući različitosti i sa mogućnošću da se stavite u poziciju sagovornika. Ne tvrdi se da su istiniti, već da NLP, kao metodologija za lični razvoj, daje rezultate ukoliko se pretpostave da su istiniti.

Kada dublje razmišljamo o njima i primjenjujemo ih u svakodnevnom životu, mogu da imaju velikog uticaja na to kako se odnosimo prema svakodnevnim situacijama, ali i kako komuniciramo sa drugim ljudima. Ovdje ću navesti nekoliko NLP principa i kako su mojim klijentima i meni pomogli da, primjenjujući ih, utičemo na to kako naša djeca vide svijet i svoju ulogu u njemu, ali i kako da uspješnije komuniciraju sa svojom okolinom.

NE POSTOJI NEUSPJEH, POSTOJI REZULTAT

Iako će možda mnogi od vas reći „pa da, poznato mi je to“, koliko to zapravo primjenjujete u svom životu, pogotovo u odnosu sa djecom? Loši rezultati u školi ili na takmičenjima i svađa sa vršnjacima jesu neki od „neuspjeha“ djece u školskom dobu, koji mogu poljuljati njihovo samopouzdanje. Djetetu bi trebalo da objasnimo da je sve što ono smatra „neuspjehom“ rezultat njegovog rada ili možda određenih nepovoljnih okolnosti i pomoći mu da analizira zašto je dobio takav rezultat i šta može da uradi da on idućeg puta bude bolji. Pošto je akcija jedan od stubova NLP-a, treba da se potrudimo da mu pomognemo da pronađe koji su to koraci koje treba da preduzme da bi sljedeći put bio uspješniji, ili, ako je u pitanju odnos sa vršnjacima, kako bi drugačije mogao reagovati da ne dođe do svađe ili sukoba s njima. U svakom slučaju, to da na slabije rezultate ne gleda kao na poraze, nego kao priliku i dragocjenu lekciju iz koje može nešto da nauči, jeste stav koji će svakom djetetu biti od velike pomoći da izgradi samopouzdanje i uspješnije se nosi sa problemima i izazovima u odraslom dobu.

KADA NEŠTO NE FUNKCIONIŠE, PROBAJ NEŠTO DRUGO

Ovaj princip je u bliskoj vezi sa prethodnim i, ako ga dosljedno primjenjujemo, može donijeti velike promjene u naš život. Pomaže nam da spoznamo nepodržavajuće obrasce ponašanja i ohrabruje nas da se pokrenemo i promijenimo ponašanja i navike koji nam jednostavno ne čine dobro. Ako vaše dijete, i pored sati provedenih u učenju i velikom trudu, nema dobar uspjeh u školi, vrijeme je da nešto promijeni — bilo da bolje organizuje vrijeme učenja, nauči da razlikuje bitno od nebitnog ili da potraži pomoć u savladavanju gradiva. Ovdje bih vam napomenula da, prije nego što potražite pomoć, dopustite djetetu da samo ili uz vašu podršku proba promijeniti neke svoje navike, ponašanja ili razmišljanja i na taj način dođe do boljih rezultata. Ako uspije (a ja sam sigurna da hoće u velikoj mjeri!), to će biti ogroman podsticaj jačanju njegovog samopouzdanja i utemeljenju još jedne važne osobine koja je takođe stub NLP-a, a to je fleksibilnost.

 

MAPA NIJE TERITORIJA

Ovo je možda jedan od najpoznatijih principa NLP-a i njegovo usvajanje i primjena nam je od velike pomoći kada su u pitanju odnosi sa drugim ljudima. U pitanju je metafora poznatog poljskog filozofa Alfreda Korzibskog, gdje je mapa, u stvari, naša predstava o svijetu, a teritorija je stvaran svijet. Svako od nas, shodno svojoj ličnosti, iskustvu i uvjerenjima formira svoju mapu i posmatra svijet polazeći od nje. Međutim, da li je naša mapa zapravo cijeli svijet? Da li smatramo da je jedina ispravna? Ako pođemo od ovog principa koji govori da to nije tako, dajemo sebi šansu da puno bolje i lakše shvatimo ponašanje drugih ljudi i bolje komuniciramo s njima. Dječja mapa je vrlo ograničena, pošto je i njihovo iskustvo ograničeno, i zbog toga često imaju problem da razumiju ponašanja drugih, pogotovo odraslih. Učeći ih da posmatraju komunikaciju sa drugom osobom imajući u vidu njenu mapu, ili bar činjenicu da ljudi mogu imati potpuno različito mišljenje o istoj stvari polazeći od svog iskustva, pomoći ćemo im da postave temelje uspješne komunikacije sa osobama iz najbližeg okruženja. Pri tome, zavisno od uzrasta djeteta, uopšte ne moramo koristiti termin „mapa“. Dovoljno je da mu približimo da svi ljudi ne razmišljaju na isti način i obrazložimo zašto je to tako, kao i da, ako se ne slaže sa nekim, to ne mora nužno da znači da je jedno u njih dvoje u krivu — prosto, različito gledaju na stvari. Ponekad su mape sagovornika toliko različite da neće moći da se usaglase oko neke teme. U tom slučaju, važno je da objasnimo djetetu da ne troši svoju energiju i ne pokušava da po svaku cijenu utiče na osobu sa kojom razgovara. Još jedna od važnih pretpostavki na kojoj se temelji NLP i coaching jeste da smo mi u potpunosti odgovorni samo za svoje ponašanje i jedino na njega možemo da utičemo.

IZA SVAKOG PONAŠANJA STOJI DOBRA NAMJERA

Princip koji sam na početku svoje NLP edukacije smatrala „najnetačnijim“ i u potpunosti suprotnim mojim uvjerenjima i vrijednostima, pokazao se jako korisnim u primjeni mnogih NLP tehnika u radu sa klijentima, ali i u razumijevanju određenih ponašanja moje djece i ljudi u mom najbližem okruženju. Ovaj princip potiče iz sistemske i porodične terapije Virdžinije Satir, jedne od četvoro psihoterapeuta čiji rad je poslužio kao osnova za nastanak NLP-a. Ako se dijete ponaša na neki neprimjeren način, kroz razgovor s njim ili posmatranjem njegovih reakcija trebalo bi da dođemo do neke „dobre namjere“ koja stoji iza takvog ponašanja. Kod manje djece to je uglavnom potreba za pažnjom i ljubavlju, koju pokušavaju da zadovolje na neke možda neprihvatljive načine. Kada shvatimo koja je potreba u pitanju, treba sa djetetom da potražimo neki novi, prihvatljiviji način da je zadovolji. Ono što je važno jeste da i njemu objasnimo da nije „nevaljalo“, „bezobrazno“ ili „mimo svih“ zbog takvog ponašanja, već da nije u redu način na koji želi da dobije to što mu je potrebno. U zavisnosti od uzrasta djeteta, možemo mu ovaj princip objasniti i pomoći mu da traži dobre namjere i u postupcima svojih drugova, učitelja i nastavnika, a, prije svega, roditelja. Ono se, možda, i dalje neće slagati sa roditeljskom zabranom ili insistiranjem da nešto uradi, ali mu jasno treba biti predočena dobra namjera koja stoji iza toga. Ono što možete uraditi jeste da ga podstaknete da samo nađe način na koji dobra namjera roditelja (učenje neke vještine neophodne za samostalno funkcionisanje, vođenje računa o sigurnosti) može biti zadovoljena, a koji je njemu prihvatljiviji i lakši. Tako će njegovo samopouzdanje porasti, a razviće i jednu bitnu vještinu – da se stavi u poziciju drugoga i razumije njegova ponašanja i reakcije. To je ujedno osnova kvalitetne komunikacije, pogotovo u porodici i sa prijateljima.

Tags:
,